Prije neki dan sam imao važnu spoznaju u pogledu važnosti koju trebamo pridavati našoj duhovnoj praksi.

Radim veći dio svog života i kao i većini ljudi posao mi uglavnom zauzima glavni dio dana. Kao službenici, cijeli život vrtimo se oko posla. Prilagođavamo svoj osobni život i obiteljske stvari tako da nas ne ometaju u vremenu koje provodimo na poslu. Čak i ako smo bolesni, ponekad to zanemarimo zbog sastanka na poslu.

Shvatio sam da kao tragatelji za Bogom, ako ozbiljno razmišljamo o svom duhovnom putovanju, duhovnoj praksi trebamo dati istu, ako ne i veću važnost nego svom poslu.

Razlog? Ako izgubimo posao jer ga nismo ozbiljno shvatili, to bi na nas najviše utjecalo nekoliko mjeseci jer uvijek možemo naći drugi posao. Međutim, ako svoju duhovnu praksu ne shvatimo ozbiljno, to se može negativno odraziti ne samo u ovom, već i u mnogim sljedećim životima.

Iako svom poslu dajemo toliki prioritet, nikada ne gubimo na obiteljskom/osobnom životu. Slično tome, davanjem prioriteta redovitoj duhovnoj praksi samo poboljšavamo kvalitetu našeg života i odnosa s drugima.